U subotu 5. kolovoza 1989. godine na blagdan Gospe Sniježne proslavili su svoj dijamantni jubilej, šezdesetu obljetnicu braka, Mate (Matiša) i Ruža Dodig iz Međugorja. Za ovu obljetnicu su se, izgleda, ozbiljnije pripremali nego za dan vjenčanja, jer su pola godine ranije od župnika tražili da im osigura u crkvi vrijeme za tu proslavu.
Veseli i mladenački raspoloženi došli su u crkvu u pratnji svoje djece, kumova, prijatelja i susjeda da se Bogu zahvale na tako rijetkom i velikom daru. Misno slavlje u kapelici Gospinih ukazanja predvodio je fra Dobroslav Stojić, duhovni pomoćnik u Međugorju. U misi je sudjelovao i dr. fra Zoran Ostojić, ovogodišnji zlatomisnik, susjed i prijatelj slavljenika. Za vrijeme mise Mate i Ruža su obnovili obećanje da će biti jedno drugome vjerni do smrti te živjeti u ljubavi i slozi. Baš onako kako su to i prvi put učinili davne 1929. g. pred fra Serafinom Dodigom.
Poslije mise nastavilo se slavlje u dvorištu njihove obiteljske kuće. Za stolovima, koji su za tu prigodu bili postavljeni, skupilo se preko pedesetero čeljadi, njihove najbliže rodbine, kumova, prijatelja i susjeda. Slavljenici kažu: – Svečanije i ljepše nego na dan vjenčanja.
Mate je mlad ostao bez roditelja, pa je svu brigu oko vođenja kuće preuzeo još kao momčić.
– Hvala Bogu, – veli Mate, – imao sam dobre i pametne susjede pa su me uvijek upućivali što ću i kako ću raditi. I ja sam ih slušao. Uvijek sam im za to zahvalan. Radio sam, nastavlja Mate, sve težačke poslove, a bio sam i seljački majstor, pa sam i s te strane dobro prolazio. Pošteno radio i pošteno naplatio. Glavno je bilo da nam djeca nisu gladna, a to je u ono vrijeme bilo veliko.
Ruža prisluškuje o čemu mi razgovaramo te čeka zgodnu priliku da se ubaci u naš razgovor. Nismo dugo čekali, dali smo joj prigodu da i ona kaže nekoliko riječi o svom životnom putu.
Sva sretna što je dočekala ovaj dan i ovo veselje i prostodušno poče Ruža svoju priču.
– Moje djevojačko prezime je Šego iz Bijakovića. Budući da nam je obitelj bila vrlo brojna, devetero djece u roditelja, bili smo dosta siromašni. Mene su kao djevojčicu poslali u najam u obitelj Šimuna Vasilja Ružića. Tu su me primili kao kućno čeljade, baš kao da sam njihovo dijete. Od njih sam se i udala. Lijepo su me opremili za udaju. Za to sam im uvijek ostala zahvalna. Posebno im zahvaljujem na savjetima, koje sam od njih primila!
Matiša i Ruža rodili su osmero djece. Četvero djece umrlo je u ranoj dobi. Četvero žive djece: Bože, Mladen, Zdravko i Iva (udata za Tadiju Ostojića u Bijakoviće) imaju svoju obitelj i žive izvan Međugorja. Na dan 60. obljetnice njihova vjenčanja svi su došli “iz svita” obići stare roditelje i s njima se Bogu zahvaliti na tom velikom i rijetkom daru.
– Što biste poručili današnjoj mladeži, koja stupa u brak?
– Neka mole i rade, neka se lijepo međusobno slažu kao što smo se i mi slagali! A iznad svega neka se uzdaju u Božju providnost i ničega se u životu ne moraju bojati!
Uistinu nema ljepšeg recepta za sretan brak!!!
KRŠNI ZAVIČAJ 22, 1989. str. 213-214
Dodizi u Međugorju 