Dodizi u Međugorju

Rođen je u Međugorju 14. travnja 1869. Pučku školu završio je vjerojatno u Gradnićima, a gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (do 1889.). U franjevački red stupio je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio je 28. listopada 1893., a za svećenika ga je zaredio biskup fra Paškal Buconjić u Mostaru 10. ožujka 1894. Filozofiju i teologiju završio je u Perugi i Pisi (Pesciae) u Italiji (1890.-1894.). Nakon povratka sa studija čitav je život u pastoralu u brojnim hercegovačkim župama: kapelan u Županjcu (1894.-1895.), Gradnićima (1895.-1896.), Širokom Brijegu (1896.-1897.), Konjicu (1897.-1898.) i Humcu (1898.-1899.), župnik u Seonici (1899.-1901.) i Grudama (1901.-1905.), kapelan na Humcu (1905.-1906.), župnik u Rošku Polju (1906.-1907.), Kočerinu (1907.-1910.) i Ljutom Docu (1910.-1911.), kapelan na Širokom Brijegu (1911.-1913.), Posušju (1913.-1914.), Gabeli (1914.-1915.), Čerinu (1916.-1917.), župnik u Jablanici (1917.-1919.), kapelan na Humcu (1919.-1921.) i u Mostaru (1921.-1923.), župnik u Klobuku (1923.-1930.), Pločama, danas Tepčići (1930.-1932.), kapelan u Čitluku (1932.-1933.), Gorici (1933.-1934.), Humcu (1934.-1937.), Čitluku (1937.-1938.) i konačno na Humcu (1938.-1939.). Reklo bi se da nitko u povijesti Provincije nije promijenio toliko mjesta boravka i djelovanja kao on! Preminuo je na Humcu 5. siječnja 1939. od kapi u 70. god. života, 50. god. redovništva i 45. god. svećeništva. Pokopan je na Novom groblju.

U subotu 5. kolovoza 1989. godine na blagdan Gospe Sniježne proslavili su svoj dijamantni jubilej, šezdesetu obljetnicu braka, Mate (Matiša) i Ruža Dodig iz Međugorja. Za ovu obljetnicu su se, izgleda, ozbiljnije pripremali nego za dan vjenčanja, jer su pola godine ranije od župnika tražili da im osigura u crkvi vrijeme za tu proslavu.

Veseli i mladenački raspoloženi došli su u crkvu u pratnji svoje djece, kumova, prijatelja i susjeda da se Bogu zahvale na tako rijetkom i velikom daru. Misno slavlje u kapelici Gospinih ukazanja predvodio je fra Dobroslav Stojić, duhovni pomoćnik u Međugorju. U misi je sudjelovao i dr. fra Zoran Ostojić, ovogodišnji zlatomisnik, susjed i prijatelj slavljenika. Za vrijeme mise Mate i Ruža su obnovili obećanje da će biti jedno drugome vjerni do smrti te živjeti u ljubavi i slozi. Baš onako kako su to i prvi put učinili davne 1929. g. pred fra Serafinom Dodigom.

Poslije mise nastavilo se slavlje u dvorištu njihove obiteljske kuće. Za stolovima, koji su za tu prigodu bili postavljeni, skupilo se preko pedesetero čeljadi, njihove najbliže rodbine, kumova, prijatelja i susjeda. Slavljenici kažu: – Svečanije i ljepše nego na dan vjenčanja.

Mate je mlad ostao bez roditelja, pa je svu brigu oko vođenja kuće preuzeo još kao momčić.

– Hvala Bogu, – veli Mate, – imao sam dobre i pametne susjede pa su me uvijek upućivali što ću i kako ću raditi. I ja sam ih slušao. Uvijek sam im za to zahvalan. Radio sam, nastavlja Mate, sve težačke poslove, a bio sam i seljački majstor, pa sam i s te strane dobro prolazio. Pošteno radio i pošteno naplatio. Glavno je bilo da nam djeca nisu gladna, a to je u ono vrijeme bilo veliko.

Ruža prisluškuje o čemu mi razgovaramo te čeka zgodnu priliku da se ubaci u naš razgovor. Nismo dugo čekali, dali smo joj prigodu da i ona kaže nekoliko riječi o svom životnom putu.

Sva sretna što je dočekala ovaj dan i ovo veselje i prostodušno poče Ruža svoju priču.

– Moje djevojačko prezime je Šego iz Bijakovića. Budući da nam je obitelj bila vrlo brojna, devetero djece u roditelja, bili smo dosta siromašni. Mene su kao djevojčicu poslali u najam u obitelj Šimuna Vasilja Ružića. Tu su me primili kao kućno čeljade, baš kao da sam njihovo dijete. Od njih sam se i udala. Lijepo su me opremili za udaju. Za to sam im uvijek ostala zahvalna. Posebno im zahvaljujem na savjetima, koje sam od njih primila!

Matiša i Ruža rodili su osmero djece. Četvero djece umrlo je u ranoj dobi. Četvero žive djece: Bože, Mladen, Zdravko i Iva (udata za Tadiju Ostojića u Bijakoviće) imaju svoju obitelj i žive izvan Međugorja. Na dan 60. obljetnice njihova vjenčanja svi su došli “iz svita” obići stare roditelje i s njima se Bogu zahvaliti na tom velikom i rijetkom daru.

– Što biste poručili današnjoj mladeži, koja stupa u brak?

– Neka mole i rade, neka se lijepo međusobno slažu kao što smo se i mi slagali! A iznad svega neka se uzdaju u Božju providnost i ničega se u životu ne moraju bojati!

Uistinu nema ljepšeg recepta za sretan brak!!!

KRŠNI ZAVIČAJ 22, 1989. str. 213-214

Na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu kandidat mr. Ante Dodig uspješno je obranio doktorsku disertaciju na temu “Relationship between macroeconomic indicators and capital MARKETS PERFORMANCE in selected SEE countries”, i time postigao zvanje doktora ekonomskih znanosti/nauka.

Obrana disertacije održana je u četvrtak 5. prosinca 2019. godine u sali eNet Centra Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.

Ante Dodig trenutno obnaša funkciju suradnika za investicije u THE WORLD BANK GROUP (INTERNATIONAL FINANCE CORPORATION) BELGRADE, Srbija.

…

Nekako u isti čas odlučih se navratiti i posjetiti Ivana Dodiga. Prolazio sam nedaleko od njegove kuće. Već su mi ranije rekli da su mu obje noge odrezane iznad koljena. Iako sam bio u franjevačkom habitu, nije me odmah prepoznao. Kod Ivana sam dosta ostao. Našao sam ga u krevetu. Bila je neka prečka iznad njegova kreveta. Kad bi god on želio izići iz kreveta i prebaciti se u bolnička kolica, uhvatio bih se za onu prečku i skoro u tren oka, što se kaže, bio bi u svojim kolicima. Najprije mi je pripovjedio žalosnu i dugu priču svoje bolesti koja mu je prouzročila gubitak nogu. Rekoh ‘žalosnu priču’, ali to po njegovu držanju i pričanju nije bila žalosna priča. On je sve shvatio i nosio kao dio svog života. Nije se tužio da mu je teško. Bio je dobro raspoložen. Hvalio se kako ga susjedi često posjećuju. Onda nastavi:

Kad je vedro, sunčano i toplo, onda se bacim u svoja kolica pa susjedima na razgovor.

Zamislite čovjeka – 1984. navršio je punih 70 godina – u tom stanju, bez nogu, i priča o veselju. Tko može sve ovo razumjeti i shvatiti. Vidi Ivan da mene njegovo pričanje polako zbunjuje, pa će on onako polako ali odrješito:

Moj fra Ivo, ti vjerovao ili ne vjerovao, ja se radujem životu, svaki me dan veseli, i svako jutarnje svitanje.

Čudno, ali opet nadasve lijepo da se taj čovjek ovako osjeća. Pravo Božje davanje, što naš narod veli. Pa gdje je ključ njegovoj sreći i zadovoljstvu? Sigurno ne u zdravlju i bogatstvu. Istina, on je dobar kršćanin vjernik, čovjek je i molitve i čvrste vjere. Ivan temeljito vjeruje u dobrotu i ljubav Božju, vjeruje i u Božju providnost koja se brine za svakog “pa čak i za vrapca na krovu”. No, meni se ipak čini da se ključ za vedro i veselo Ivanovo držanje ne nalazo potpunoma u već rečenom. Ima tu i nešto drugo što nije dokraja rekao, pa vjerojatno to on i ne zna “znalački” izraziti, ali se sve to dade naslutiti iz njegova držanja i pričanja.

Ivanov Bog nije “mali bog” koji bi se imao ponašati kako mu mi naredimo. Mi često volimo stavljati Boga u naše ljudske kalupe, volimo ga zamišljati poput nas samih kao da bi on bio stvoren na našu sliku i priliku. Čak mu pokušavamo nametnuti svoja poimanja ljubavi i pravednosti, i kako treba biti pravedan i ljubezan da sačuva svoje “božansko dostojanstvo”. Volimo čak Boga staviti u neka ograničenja. Njegov Bog je sama pravednost, ljubav i milosrđe. On je ogroman, sveljubiv, nedokučiv i sveobuhvatan. Upravo zbog ovog Ivan ne zapitkuje, čak mu i ne pada napamet, zašto mora trpjeti, vući se unaokolo u kolicima, a čestit je i pošten čovjek i dobar je vjernik. On ne želi Svemogućeg zapitkivati ili mu “dosađivati”, što bi rekao Maksim Gorki, i još manje optuživati ga da “pravedno ne nagrađuje”.

Osim toga, kod Ivana ima i drugi čimbenik koji uvelike pridonosi njegovu držanju i vedrom raspoloženju. Očito je da je za nj život nešto veliko, veličanstveno i Bogom dano, pa je on veseo i radostan da posjeduje tek mali komadićak tog najvećeg Božjeg blagoslova, dara života, pa makar to bilo pomiješano s boli, trpljenjem i gorčinom. Ivan se naučio, ili ga je vjerojatno život i njegovo kršćanstvo naučilo, da bude sretan, veseo i zadovoljan i s malim pa je sretan i veseo. Sreća i zadovoljstvo upravo je u tom što se zna biti zadovoljan i s malim.

…

Sivrić, dr. fra Ivo (1993) Čovjek i smrt, Mostar.

Franjo Dodig, rođen oko 1750. godine, oženio je Katu r. Smoljan, i s njom imao sinove Lazara r. 22.2.1791. na Paoči, Matu, r. 10.10.1794. u Gradnićima, Franju, r. 1796., Marka r. 1805.

---

Lazar, r. 22.2.1791. na Paoči, sin Franje i Kate, oženio je Jurku r. Matić i s njom imao sinove Tomu (Toma) r. 1819, Miju r. 1821., Antu r. 1823., Pavu r. 1825 i Matu r. 1829. Prvi je Dodig koji se nastanio u Međugorju.

Mate, r. 10.10.1794. u Gradnićima, sin Franje i Kate.

Franjo, r. 1796., sin Kate i Franje, oženio je Anicu r. Aralo i s njom imao sinove Matu r. 1824., Tomicu r. 1826. i Miju r. 1829.

Marko, r. 1805., sin Franje i Kate, oženio je Jozu r. Stojić s kojom je imao sina Ivana r. 1834. i Franju r. 1843.

Fra Stanko Dodig rođen je 10. srpnja 1949. u Međugorju.

Osnovnu školu završio je u Međugorju i Čitluku. U franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom upisao se 1968. godine.

Franjevački je habit odjenuo u Rijeci 1974., a teološki studij završio u Zagrebu gdje je položio svečane zavjete i bio zaređen za svećenika 26. lipnja 1977. godine. Mladu misu proslavio je u Međugorju 17. srpnja 1977., a 25 godina svećeništva proslavio je 14. srpnja u Rijeci, gdje je 26 godina bio župnik u crkvi Majke Božje Lurdske, pet je puta bio gvardijan Kapucinskog samostana, župni i deset godina katedralni dekan, povjerenik Apostolata mora Riječke nadbiskupije. Počasni je građanin grada Rijeke i Kraljevice.

Vicepostulator je kauze za proglašenje blaženim fra Ante Tomičića, koji bi trebao postati prvi riječki blaženik.

Nakon 32 godine obitavanja u Rijeci, premješten je u Dubrovnik. U veljači 2012. godine izabran je za predsjednika Biskupijskog vijeća za ustanove posvećenog života u Dubrovačkoj biskupiji.

Rođen 14. travnja 1869. godine u Međugorju, kao Jozo Dodig, od oca Mate i majke Kate r. Pehar. Krstio ga je fra Jerko Karačić, kum Grgo Ostojić.

Pučku školu završio je vjerojatno u Gradnićima, a gimnaziju kod franjevaca na Širokom Brijegu i Humcu (do 1889.). U franjevački red stupio je na Humcu 25. rujna 1889., svečane zavjete položio je 28. listopada 1893., a za svećenika ga je zaredio biskup fra Paškal Buconjić u Mostaru 10. ožujka 1894.

Filozofiju i teologiju završio je u Perugi i Pisi (Pesciae) u Italiji (1890.-1894.). Nakon povratka sa studija čitav je život u pastoralu u brojnim hercegovačkim župama: kapelan u Županjcu (1894.-1895.), Gradnićima (1895.-1896.), Širokom Brijegu (1896.-1897.), Konjicu (1897.-1898.) i Humcu (1898.-1899.), župnik u Seonici (1899.-1901.) i Grudama (1901.-1905.), kapelan na Humcu (1905.-1906.), župnik u Rošku Polju (1906.-1907.), Kočerinu (1907.-1910.) i Ljutom Docu (1910.-1911.), kapelan na Širokom Brijegu (1911.-1913.), Posušju (1913.-1914.), Gabeli (1914.-1915.), Čerinu (1916.-1917.), župnik u Jablanici (1917.-1919.), kapelan na Humcu (1919.-1921.) i u Mostaru (1921.-1923.), župnik u Klobuku (1923.-1930.), Pločama, danas Tepčići (1930.-1932.), kapelan u Čitluku (1932.-1933.), Gorici (1933.-1934.), Humcu (1934.-1937.), Čitluku (1937.-1938.) i konačno na Humcu (1938.-1939.). Reklo bi se da nitko u povijesti Provincije nije promijenio toliko mjesta boravka i djelovanja kao on!

Preminuo je na Humcu 5. siječnja 1939. od kapi u 70. god. života, 50. god. redovništva i 45. god. svećeništva. Pokopan je na Novom groblju.