…
Nekako u isti čas odlučih se navratiti i posjetiti Ivana Dodiga. Prolazio sam nedaleko od njegove kuće. Već su mi ranije rekli da su mu obje noge odrezane iznad koljena. Iako sam bio u franjevačkom habitu, nije me odmah prepoznao. Kod Ivana sam dosta ostao. Našao sam ga u krevetu. Bila je neka prečka iznad njegova kreveta. Kad bi god on želio izići iz kreveta i prebaciti se u bolnička kolica, uhvatio bih se za onu prečku i skoro u tren oka, što se kaže, bio bi u svojim kolicima. Najprije mi je pripovjedio žalosnu i dugu priču svoje bolesti koja mu je prouzročila gubitak nogu. Rekoh ‘žalosnu priču’, ali to po njegovu držanju i pričanju nije bila žalosna priča. On je sve shvatio i nosio kao dio svog života. Nije se tužio da mu je teško. Bio je dobro raspoložen. Hvalio se kako ga susjedi često posjećuju. Onda nastavi:
Kad je vedro, sunčano i toplo, onda se bacim u svoja kolica pa susjedima na razgovor.
Zamislite čovjeka – 1984. navršio je punih 70 godina – u tom stanju, bez nogu, i priča o veselju. Tko može sve ovo razumjeti i shvatiti. Vidi Ivan da mene njegovo pričanje polako zbunjuje, pa će on onako polako ali odrješito:
Moj fra Ivo, ti vjerovao ili ne vjerovao, ja se radujem životu, svaki me dan veseli, i svako jutarnje svitanje.
Čudno, ali opet nadasve lijepo da se taj čovjek ovako osjeća. Pravo Božje davanje, što naš narod veli. Pa gdje je ključ njegovoj sreći i zadovoljstvu? Sigurno ne u zdravlju i bogatstvu. Istina, on je dobar kršćanin vjernik, čovjek je i molitve i čvrste vjere. Ivan temeljito vjeruje u dobrotu i ljubav Božju, vjeruje i u Božju providnost koja se brine za svakog “pa čak i za vrapca na krovu”. No, meni se ipak čini da se ključ za vedro i veselo Ivanovo držanje ne nalazo potpunoma u već rečenom. Ima tu i nešto drugo što nije dokraja rekao, pa vjerojatno to on i ne zna “znalački” izraziti, ali se sve to dade naslutiti iz njegova držanja i pričanja.
Ivanov Bog nije “mali bog” koji bi se imao ponašati kako mu mi naredimo. Mi često volimo stavljati Boga u naše ljudske kalupe, volimo ga zamišljati poput nas samih kao da bi on bio stvoren na našu sliku i priliku. Čak mu pokušavamo nametnuti svoja poimanja ljubavi i pravednosti, i kako treba biti pravedan i ljubezan da sačuva svoje “božansko dostojanstvo”. Volimo čak Boga staviti u neka ograničenja. Njegov Bog je sama pravednost, ljubav i milosrđe. On je ogroman, sveljubiv, nedokučiv i sveobuhvatan. Upravo zbog ovog Ivan ne zapitkuje, čak mu i ne pada napamet, zašto mora trpjeti, vući se unaokolo u kolicima, a čestit je i pošten čovjek i dobar je vjernik. On ne želi Svemogućeg zapitkivati ili mu “dosađivati”, što bi rekao Maksim Gorki, i još manje optuživati ga da “pravedno ne nagrađuje”.
Osim toga, kod Ivana ima i drugi čimbenik koji uvelike pridonosi njegovu držanju i vedrom raspoloženju. Očito je da je za nj život nešto veliko, veličanstveno i Bogom dano, pa je on veseo i radostan da posjeduje tek mali komadićak tog najvećeg Božjeg blagoslova, dara života, pa makar to bilo pomiješano s boli, trpljenjem i gorčinom. Ivan se naučio, ili ga je vjerojatno život i njegovo kršćanstvo naučilo, da bude sretan, veseo i zadovoljan i s malim pa je sretan i veseo. Sreća i zadovoljstvo upravo je u tom što se zna biti zadovoljan i s malim.
…
Sivrić, dr. fra Ivo (1993) Čovjek i smrt, Mostar.
Dodizi u Međugorju 